Kuraja

PDFIspis

 
 
kuraja1Za vrijeme speleološkog logora kada niste u jami, vrijeme kratite tražeći nove jame, takozvano rekognosticiranje terena. Nakon istraživanja jedne manje jame, ja, Frane i Dražo (Špiljari) odlučujemo se popet na Troglav i usput pregledavat teren. Nismo baš bili neke sreće pri usponu, ali pri silasku nalazimo par ulaza. Kao i većina jama ovako visoko na Dinari, nakon 30-tak metara prevladava ledeni čep, koji najčešće sprečava daljnje napredovanje.
 
 

kuraja2_120

Uz taj podatak, većina vrtača koje iz daleka izgledaju vrlo obečavajuće su toliko urušene, da ni bagerom ne bi iskopali do ulaza. Iako se kroz urušene stijene negdje osjeti i dobra cirkulacija zraka. Podatak koji speleolozi jako vole jer nagovještava da se radi o nekakvom prostoru koji je negdje spojen ili se tlak zraka naglo mijenja.
Dražo odlazi ravno prema skloništu, a ja i Frane se razdvajamo pred velikom vrtačom. Odmah uočavam manji otvor na drugom kraju vrtače u gornjem rubnom djelu i onako iz topa ispaljuem da će to biti prava jama. Kada su vrtače urušene onda su ulazi u jame najčešće nalaze u rubnom djelu gdje je mogučnost da ih urušavanje zatrpa manja. Ipak moram priznat, da moja prognoza da će to biti "prava" jama je više bila iz očaja nego velikog znanja.
Probijam se kroz vrtaču da bi došao do druge strane i gledam sa ruba dolje, ne vidim snijeg, dobar znak. Bacam kamen da čujem koliko pada i ostajem iznenađen. Procjenjum da kamen pada 80-100m i ne čuje se udarac u mekani snijeg. Nalazim se sa Franom i kazujem mu dobru vijest. Po glavi mi se mota da sutra idem kući na dva dana, a taman smo našli veliku jamu. Kako je pronađeno više nego dovoljno jama, Frane obećaje da neće ulazit u jamu dok se ja ne vratim. Tako je jama dobila radni naziv: "Frane ćeka Danu".
--

kuraja6

--

Dva dana poslije, ujutro me kupi Rađa i vraćamo se na Dinaru. Na Vrdovu nas kupe "lokalci" sa terencom i odvoze nas na jednu jamu koju treba istražit. Gledam oko sebe, sami znakovi "opasnost mine", ali mi uredno ulazimo u taj teren. Uvjeravaju me da oni znaju za svaku minu na Dinari i da na ovom području unatoč znakovima nema mina. Ostavljaju nas pred ulazom i odlaze za drugim poslom. Vjerovatno u lov, na logoru se radi njih dobro jede, često za večeru bude zečevine.

kuraja4Saznajem da su Frane i još par kolega krenuli to jutro u jamu "Frane čeka Danu". Odma odlučujem krenuti prema ulazu bez obzira koliko mi trebalo, ali se sjetim prekrasnih znakova o minama u kojem se području sad debelo nalazim. Odustajem od plana i spuštam se u ovu jamu.

Na skloništu tu večer djelimo informacije i saznajem da su se Frane i ekipa spustili prvu vertikalu nekakvih stotinjak metara i da im je nestalo konopa. Nisu sigurni dali jama ide dalje jer se kanal lomi u daljini. Sutra uzimamo još konopa i opreme i spuštamo se. Idemo dalje kanalom, nakon prve prostrane i velike vertikale, jama ulazi u meandar i sve je uža uz manje skokove. Skok za skokom, provlačenje za provlačenjem, ali napredujemo, a jami nema kraja. Taman kada ostajemo bez opreme u pravi tren stiže Perka sa još konopa. Napredujemo dalje i nakon dosta suženja napokon ulazimo u širi dio jame. Iz drugih vertikala slijeva se voda i sve je jako obećavajuće. Plan je bio da kada dođemo do kraja da počnemo crtat jamu od dna prema ulazu, ali prošlo je dosta vremena, umorni smo i svakako se treba vratiti u jamu. Procjenjujemo da smo na nekakvih 250m dubine i da kamen pada još sedamdesetak. Pošto je zadnji dan logora jamu moramo raspremiti jer tko zna kada ćemo opet moć doć.

--

kuraja10

--

Tu večer kuju se planovi, kada opet doć i kako nazvat jamu. Na karti piše da se vrh u blizini zove Kuraja i većina se slaže. Lokalci su objasnili da Kuraja znači vrh. Mene podsjeća na "courage", Francuski ili Engleski, kako vam je već draže. Svi se slažemo i jama je napokon dobila ime. Sve se to odvijalo za vrijeme logora na Dinari početkom osmog mjeseca koji je organiziralo Speleološko društvo Špiljar.
Dogovorili smo se da ćemo početkom devetog mjeseca uzet jedan vikend i nastavit istraživanje Kuraje.
Svi kreću u petak oko 5h i plan je ući u jamu rano u subotu ujutro, ali zove Frane i kaže da je on spremia cilu opremu, da je sredio prijevoz i da ćemo ja i on uć u petak popodne. Malo se mislim jer znam koliko opreme treba ponit, a samo je nas dvoje. Na kraju pristajem, nije mi problem što ćemo se vjerovatno izmorit u jami, nego sam imao planove snimat jamu, a ovako znam da u Subotu neću bit za ništa. Dolazimo pred ulaz, slažemo cijelu opremu u transportne borše, ima ih 8 komada i bušilica. Frane ide prvi opremat ulaznu vertikalu, uzima 3 transportne i bušilicu. Nagovaram ga da razlomi prevjes od 55m, jer ipak će sada ulazit više ljudi u jamu. Spuštam se za njime sa 5 transportnih, jedva se prebacujem preko spitova. Šta je najgore na ulaz postavljamo novi konop tako da znatno lakše klizi kroz desender, uz dodatno trenje svejedno jedva kočim, rukavice su progorile, ruke peku, šta će li tek bit kad bude trebalo vuć ove transportne kroz meandar?
Dodajemo se kroz meandar transportnima, polako napredujemo i stižemo do mjesta gdje smo prošli put stali. Imamo još 100m konopa, opremamo dalje i nakon jednog manjeg skoka od 10m ulazimo u nepoznati dio. Spuštam se 30m do police, jama ide dalje. Još jedna vertikala od 30m i dok bušim devijator gledam kako se sva voda slijeva u šljunak. Pa ne mogu virovat da je gotovo, toliko sam se navika da nakon svakog skoka jama ide dalje, da mi je to postalo normalno. Spuštam se na dno i uočavam šupčić (uski prolaz). Ulazim u njega i nakon par metara vidim da nema šanse da se tu provućem bez širenja kanala.
Javljam Frani da je to kraj, on šutljivo zastane, onako šokiran, bez riječi, okrene se i počme penjat vanka. Ostavljam sve stvari tu, iako puno nije ni ostalo i penjem za njime. Ni ja, ni on nemamo sat i nemamo pojma koliko bi moglo bit sati. Na izlazu se kladimo koliko je i pogledavamo na mobitel, nitko od nas nije bia ni blizu, vec je 4.30h ujutro. U skloništu smo poslije 5h i samo se izkrenemo na podu skloništa na spavanje.

--

kuraja8

--

Bude nas malo poslije 7h i nakon što smo im rekli loše vijesti odlučuje se da prvo ulaze Davor brački, Toni omiški i Perka kaštelanski sa opremom za širenje kanala. Kada dođu do dna krenit će sa crtanjem prema vani, a Marin i Kate će krenit sa crtanjem od ulaza prema dnu. Poslije njih ući će i snimateljska ekipa.
Ekipa na dnu proširili su kanal i uspjevaju se provuć 30-tak metara, ali sve je uže i nema nade. Sve se ekipe sastaju na dubini od 200m i nakon zbrajanja crteža jama ima točno 300m. Poslije se sređivanjem nacrta došlo do dubine jame od 294.5m.

--

kuraja3

--

U nedjelju ulazimo ja, Frane i Davor brački opet u jamu. Ulazna vertikala ima dosta paralenih vartikala koje bi možda mogle vodit u suprotnu stranu meandra koji smo pratili kroz cijelu jamu. Spuštamo se stotinjak metara i   u isto vrijeme i snimamo jamu. Ostajemo bez konopa, jama ide dalje i dole je živi "kupus", upitnici na sve strane. Nakon dolaska u logor svima objavljujemo dobre vijesti, piva, pakiranje i svi svojoj kući. Dogodine nastavit ćemo sa Kurajom, a vidit ćemo oće li ona nastavit sa nama...

--

--

Fotografije: Dražan Mimica
Tekst: Daniel Krstulović Opara
--
Video zapis: Kuraja Cave
by Dane
--
 
Dim lights Embed Embed this video on your site